Pobjednički esej na temu “Moje mjesto na bosanskom ćilimu”

Moje mjesto na bosanskom ćilimu

Ćilimu moj, domovino moja, vezu jedinstveni, neponovljivi. Živiš i živjet ćeš dok god tvojih niti ima, a ima ih mnogo. Svako mjesto, grad, selo ili zaseok ima posebnu nit kojoj tka sitni vez sa najljepšim šarama.

Šarali smo te lijepa naša, najljepše boje života smo u tebe utkali, a ti prava ljepotica, izazvala si zavist i želju da nam te preuzmu drugi. Nismo te dali mila naša Bosno, nismo dali naš vez života, naš identitet i naše postojanje.

Čuvali smo te vijekovima i sada te čuvamo, a ti nam ostaj gorda kao i uvijek što si bila, budi ponosna i prkosna, nikad potlačena i posramljena. Ćilimom ćemo te zastrijeti, onim najljepšim, a znamo da je najljepši ćilim, ćilim života.

Moj ćilim, mila moja, načet je sa svih strana, a bio je tako lijep. Najljepši ćilim, u Srebrenici je istkan. Ćilim sa puno života, radosti, ljubavi i prijateljstva. Ćilim koji je satkan od različitih kultura i sve su imale svoje mjesto na njemu. Kada bi čovjek bacio pogled na te šare različitosti one bi činile kompletnu sliku ljepote postojanja i uvažavanja. Ali nažalost, vremena su se promijenila, neki ljudi nisu željeli moje šare i šare mog naroda na ćilimu.

Krenuli su da ih uništavaju. Spaljuju sve što je drugo i drugačije , uništavaju sve što im se nađe na putu. Jedna nit, jedan čovjek! Nit po nit, mnogo su ih uništili. Ćilim naš ukaljaše, ugaziše, raščupaše sa svih strana želeći ga prisvojiti samo za sebe. Utrobu mu kidali, čas od Drine, čas od Tuzle pa u srce Potočara. Nisu tada znali da bosanski ćilim nije moguće uništiti. Ja sam tu u Srebrenici, uzeo sam zlatne niti ovog srebrenog grada i ponovo vezem svoj ćilim. Vezem ga jače i čvršće nego što je ikada bio. Ne novi, to nikako, već vez nastavljam na starom ćilimu. Ne želim nagorjeli dio da diram, raščupani, potrgani, neka ga- neka stoji i bude nam opomena. Neka se vidi svaka mrlja krvlju isprljana, neka se vide šare koje su uništavane i nisu bile nekome po volji. Ja nastavljam istim nitima kojima je moj babo izvezao svoju putanju života. A on nastavlja putanju svog ovca, jer je jedan dio života na našem ćilimu preskočen.

Moramo biti vrijedni sa svojim vezom, moramo izvesti dosta lijepih šara i nikada, nikada ne isključivati šare drugih i drugačijih. Moji roditelji su me naučili važnu lekciju u životu, a to je: “Voljeti svoje a poštovati tuđe”, ne želim isključiti niti jednu drugačiju nit od moje. Želim da zajedno gradimo ćilim i da se stalno osvrćemo na opomenu koja nam stoji na starom dijelu ćilima. Nikada ne treba zaboravti kroz šta je sve prošao naš ćilim, da bismo mi sada imali priliku vesti zlatnim nitima vez našeg srebrenog grada. Mi nismo biljka koja je tu samo jednu sezonu i onda nestaje, mi smo ljudi koji u svom životu trebamo izvesti bar jednu šaru, jer samo na taj način ćemo pokazati da postojimo. Da je nekada u nekom vremenu, živio dječak u Srebrenici i da njegova šara još uvijek stoji na ćilimu našeg grada.

Na bedemima Drine, izvest ćemo najčvršći vez. Nekada valovi te vode znaju biti kobni za naš ćilim. Jak vez sa mnogo vrijednih ručica napravit će dobar bedem, koji će nas sačuvati od svih poplava.

Srebrenički ćilim neka nam svima bude opomena.

 

BEĆIROVIĆ ELMIN, SREBRENICA

VI RAZRED

 

svitanje.ba



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *